Kako holivudski hiperrealizam utiče na nas?


Šta je hiperrealizam i gde se on sve može videti? Kako je uticao na Holivud i na koji način utiče na sve nas? O svemu ovome pročitaćete u tekstu koji sledi.

Koliko često ste u holivudskim filmovima (pre svega blokbasterima), američkim serijama, rijaliti programima, časopisima, sajtovima mogu videti obične ljude, onakve kakve srećete upravo na ulici, u svom komšiluku, školi, fakultetu,...?

Gledajući "Očajne domaćice" da li ste primetili kako domaćice u njima izgledaju nekako čudno, neobično - gotovo nadrealno? Možete li u stvarnosti naći domaćicu ili zaposlenu ženu koja ima između 40 i 50 godina bez ijedne bore, viška kilograma, grama sala, sa savršenom kosom i čvrstim grudima (poput dvadesetogodišnjakinje) koje su gotovo uvek savršeno našminkane? A ako izađete na ulicu, da li ćete naći "umivene" 45-ogodišnjake preplanulog tela sa definisanim mišićima, pločicama na stomaku i bez grama sala na svom potpuno depiliranom telu?

U pravom životu postoje li domaćice koje izgledaju kao da su upravo sišle sa modne piste? I možemo li na ulici sresti muškarce koji kao da su sišli sa naslovnica? Gotovo da je odgovor negativan.

Jeste li se zapitali o čemu se ovde zapravo radi? Jeste li se zapitali zašto nam mediji, filmovi, serije, naslovnice magazina i časopisa takav izgled predstavljaju kao jedini mogući? I kako sve to utiče na sve nas?

Šta je hiperrealizam?
Prema francuskom filozofu i teoretičaru medija Žanu Bodrijaru, hiperrealno je sve ono što je simulirano, lažno; ono što izgleda lepše od lepog, istinitije od istinitog.


Nije li Holivud upravo to? Nisu li u filmovima i serijama ljudi prikazani boljim, lepšim, zgodnijim, privlačnijim, prefinjenijim nego što oni zaista jestu u stvarnosti? Zar čitava industrija zabave ne postavlja suviše visoko standarde vezano za to šta ćemo i kako jesti, izgledati, oblačiti se, ponašati?

Hiperrealizam na delu
Čitava industrija svojim sadržajima nameće parametre po kojima treba da živimo, koji životni stil da vodimo, kako da izgledamo itd. Pravi problem je, zapravo, to što mi ili to uopšte ne možemo ili možemo ali uz prevelike napore i finansijske troškove.

Uzmimo na primer jednu Kim Kardašijan ili Staniju Dobrojević. Devojke kojima su one uzori daće sve od sebe da izgledaju poput njih, da koriste iste kozmetičke preparate, da se odevaju kao one. Dakle, da rade sve ono što i njihovi idoli rade. Zato se odlučuju na hiruške intervencije te ugrađuju implantate, botoksuju se i peglaju itd. Na stranu što se oni izlažu ogromnim finansijskim troškovima, one su spremne da žrtvuju svoje zdravlje, da trpe bespotrebni strah i veliki bol ako će time sebi omogućiti da žive lep ili glamurozan život poput njihovih idola. Jedan deo stanovništva uspeva da održi ovakav tempo. Međutim, velikoj većini to ipak ne uspeva. Zato ti ljudi postaju frustrirani zbog objektivne nemogućnosti da ostvare svoje želje.

Sve ovo odnosi se i na muškarce samo što su njihovi uzori Bred Pit, Dejvid Bekam ili neki treći (mislim na fizički izgled). Ili, ako govorimo o moći onda su to Donald Tramp, Stiv Džobs, Bil Gejts, Mark Zakenberg.

Kako hiperrealizam utiče na nas i našu psihu?
Sasvim sigurno i bez imalo dvojbe - negativno! Zašto?

Pošto ne možemo da ispunimo visoke ciljeve koji su pred nas postavljeni, naše samopouzdanje biva poljuljano. Najpre počinjemo da preispitujemo a potom i da sumnjamo u sebe, svoje sposobnosti, ciljeve  i želje. Počinjemo sebe da poredimo sa drugim ljudima i to najčešće onima koji su u nečemu bolji od nas (npr. imaju bolje definisane pločice na stomaku ili nemaju bore oko očiju). Tada vrlo često pomišljamo: "Eto, ja vežbam/trčim ali nikako ne mogu da budem kao on/a. Verovatno sa mnom nešto nije u redu." Postepeno gubimo volju i sebi kao da priznajemo da smo gori/loši od nekog glumca/ice ili pevača/ice čime još više zapadamo u depresiju i negativna osećanja. Na kraju jednostavno kažemo: "Ma ko ga šiša!" i predajemo se.

Zapravo, ovde je važnije što počinjemo da se osećamo poraženo i bezvredno te počinjemo da mislimo kako nismo dovoljno dobri/lepi/uspešni, kako smo slabi pa samim tim i nesposobni da utičemo na sopstveni život i, jednostavno, predajemo sebe i moć koju imamo nad sopstvenim životom drugim ljudima.

Kako hiperrealizam utiče na naša pokolenja?
I dok mi pokušavamo da izgledamo kao naši idoli, sve to posmatraju naša mala deca. Gledajući šta roditelju bitno i rastući uz njega/nju, i deca usvajaju mentalne modele da sve ono što vide na televizije je zapravo cool i jedino što se sme i mora biti.

Gledajući svoje roditelje koji ulažu toliko truda u sebe ne zbog zdravlja već zbog lepote i nekih površnih ideala, dete uči da je površnost poželjan društveni model. Vremenom, postaje manje bitno kakva je ko osoba a postaje bitno šta ko nosi, koja kola vozi, koji mobilni telefon koristi. Devojčice uče da je ok biti šminka/implantati sa devojkom a ne devojka sa šminkom. Dečaci uče kako je bitnije da imaju "keš, kolica" i da budu šmekerica sa steroidnim mišićima i ugrađenim implantatima na mesto pravih trbušnjaka, bicepsa itd.

A sada na trenutak zatvorite oči.
Zatvorite oči i zamislite kako će izgledati naša civilizacija sa ovako površnim pogledom na svet? U komentarima nam objasnite da li ste optimistični ili pesimistični kada je budućnost u pitanju (u ovom smislu), obrazložite svoj stav i recite nam kako se osećate povodom svega ovoga.

Sviđa ti se tekst? Podeli ga sa onima koje voliš!

Ko je Predrag Popović?

Moderni don Kihot. Zalaže se da pamet, sposobnost, kreativnost i društveni aktivizam budu mainstream. Bloguje o ovim temama.
Optimista.
Piše. Stvara. U stvari, izmišlja. Priče, uglavnom, u kojima misli, snove i ideje pretvara u reči.

12 komentar(a):

  1. Kao što karikatura naglašava možda one, ako ne manje lepe onda svkako karakteristične crte lica ili tela generalno na jedan duhovit način, tako hiperrealizam prenaglašava lepe crte lica i tela u suprotnom smeru, ka savršenosti koja se neretko graniči sa groteskom.

    ReplyDelete
  2. Kad sam pisao znao sam da mi nedostaje reč kojom bih opisao najbolje taj hiperrealizam a to je gorteska. Jedna reč koja objašnjava čitavu priču. Hvala! :)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Nema na čemu, drago mi je da je tekst izazvao pažnju i komentare!
      Pozdrav!

      Delete
  3. Palo mi je na pamet, i pornografija je vid hiperrealizma!

    ReplyDelete
  4. Želim prvo da napomenem da se sa velikom većinom teksta, slažem u potpunosti.Dodala bih malo pojašnjenje, koje iz ženskog ugla smatram skroz opravdanim.
    To sto hiperrealizam cilja na oličenje osobe koja poseduje fizićku lepotu, ekonomsku stabilnost i socijalnu popularnost, nije nista čudno.To su ono čemu svi streme i potajno ili javno žele,koliko god da je površno.Industrija nam prodaje traženu robu, a od nas zavisi da li tu investiciju smatramo opravdanom.
    I još bih dodala sledeće: na ulici nećete videti ženu u zrelim godinama koja je doterana poput "Sex and the city" akterki iz dva razloga: nemaju sve žene tim stilista i garderobu astronomskih cena - a i u patrijahalnom drustvu poput našeg, bilo bi neprikladno nositi je svakodnevno.Za to služe svadbe/sahrane ,a svakodnevno se brine o deci/kući/mužu i to bi trebalo da zadovolji žensku ambiciju. U slučaju da nam treba malo više od života, tu su novine , film i serije , gde će vas hiperrealizam docekati raširenih ruku i dati pink naočare da kroz njih posmatrate svakodnevne probleme!
    Nevena

    ReplyDelete
    Replies
    1. Zdravo Nevena!
      Najpre, hvala ti na komentaru. Drago mi je što si pisala iz ženskog ugla tako da čitaoci mogu da sagledaju temu sa obeju strana.

      U tekstu nisam rekao da je lepota nešto negativno. Svako od nas želi da bude lepši ili mršaviji. Problem je što neko krene da mršavi ne iz zdravstvenih već iz estetskih razloga. Dakle njima nije bitno zdravlje nego nešto drugo. Zbog ove svoje želje, ljudi se podvrgavaju estetskim operacijama iako je sa njima sve sasvim u redu (prekjuče sam gledao emisiju na TLC-u "Lepotica i zver" u kojoj je misica Mančestera htela da ugradi neke dodatke u jagodične kosti jer misli da će tako izgledati lepše, iako devojka i bez njih lepo izgleda). U svetu već postoje ljudi koji su postali zavisni od estetske hirurgije i imali su na desetine operacija.

      Problem je i to što nam mediji forsirajući samo jedan tip izgleda govore da svi ostali koji ne spadaju u taj tip su nepotrebni, nepoželjni zbog čega se oni loše osećaju jer misle da su manje vredni. Problem je upravo marginalizacija ljudi na osnovu toga kako izgledaju umesto da se ljudima pruži prilika da i oni pokažu šta umeju i znaju.

      Često se govori o tome kako devojke koje su normalne težine i građe, gledajući Viktoriju Bekam i ostale zero-size devojke i žene počinju da smatraju kako ta njihova težina nije adekvatna zbog čega krenu sebe da izgladnjuju. Vremenom, to se može pretvoriti u bulimiju i posledično voditi ka smrti. Devojka sa kojom sam se ranije družio je imala takav problem (sva sreća uspela je na vreme da se izvuče).

      Gledajući sve ovo a zbog prevelike zaposlenosti roditelja, deca su prepuštena na neki način sami sebi i televiziji. A upravo sa TV-a nam stižu poruke da je cool biti mršav (naravno, mislim na "koža i kosti" mršavost) ili postati popularan na pogrešan način (ne zato što neko ima nešto pametno da kaže ili učini već zbog načina na koji to učini). Dakle forsirajući neke negativne stvari (Kim Kardašijan je postala poznata zbog svog snimka a ne zbog prevelikih uspeha u onome što radi). Deca koja imaju manje svesti o svetu sve to upijaju kao sunđer i sutradan će i sami početi da se ponašaju onako kako ih je televizija učila. Pa će se tako desiti da se ljudi koji imaju manje para osuđuju, ponižavaju... I dok ovo govorim, ne mogu da izbijem iz glave pesmu "Mama" od Damjana Eltecha i Sajsi MC. Govorim o tome da će deca početi da se ponašaju i da razmišljaju kao Tifani.

      Možemo se složiti da nemaju sve žene stiliste i puno para. Problem nastaje što žene (a i ljudi inače) gledajući nešto stalno na TV-u, jedan isti način razmišljanja, estetiku postepeno počinju da je usvajaju to kao jedino društveno poželjno ponašanje/razmišljanje. Iako svi mi znamo da ono što gledamo na TV-u i filmovima nije istina, ipak ne možemo a da ne poželimo da budemo takvi i da vodimo glamurozne živote.

      U poslednjoj rečenici govoriš da ako nam treba više života da treba da prelistamo novine, gledamo filmove i serije. Međutim, problem je što svi oni forsiraju takve stereotipe. Pogledaj samo naslovnu sliku. Zar nije očigledno da su sve ove glumice bile retuširane u Photoshop-u. A opet, u najavi za taj film gledala si upravo ovu fotku (baš zato što sam je video na nekoj reklami izabrao sam je za naslovnu).

      Za kraj, hvala ti puno na komentaru. I nadam se da se opet čitamo. :)

      Pozz

      Delete
  5. Opisani hiperrealizam je samo jedno od sredstava koje podstiču da unutrašnje nezadovoljstvo ispliva na površinu iz čoveka. Što je pozitivno, jer kada dođe do vrhunca nezadovoljstva, ljudi kreću na pravi način da preispituju sebe.
    Ovo je vreme preterivanja, doći će i njemu kraj kada se približimo samom vrhu jedne krajnosti. Život je neprestana borba neravnoteže i balansa, kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem nivou.
    Razočarenja i nezadovoljstva je sve više među ljudima. Stoga ljudi sve više razmišljaju (iz različitih motiva) o sebi i o drugima. Što će u narednoj deceniji dovesti do psihološkog BUM-a, gde će ljudi masovno početi da se trezne i sveste. Biće većeg oslanjanja na razum, umesto na osećanja u smislu pravilnijeg i zrelijeg prosuđivanja.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Ćao Stefane,
      Sviđa mi se tvoj komentar. Na neki način kažeš da će to nezadovoljstvo imati pozitivan efekat jer će dovesti do nekog vida sveopšte katarze nakon čega sledi napredak. Jesam li te pravilno razumeo?
      Moja je bojazan to da će to ogromno nezadovoljstvo ljudi kulminirati nekim negativnim dešavanjem.

      Delete
    2. This comment has been removed by the author.

      Delete
    3. Pravilno ste razumeli.
      Od nezadovoljstva do katarze, kao auto-putem od Beograda do Zagreba, ili u našem slučaju obrnuto.
      Gledajući od dole, uvek ima gore. Gledajući od gore na dole, sve se vidi bolje. Popnemo li se gore, uvek sila vuče dole. Ili je dole bolje, ili je gore gore!?

      Delete
  6. U Nišu znam jednu jedinu osobu koja uvek i svuda izgleda kao da je iz ove priče. i ne sviđa mi se, priznajem. Šljokice usred bela dana? Jednom sam je u devet pre podne videla kako nabada štiklicama kroz centar grada i smučila mi se. A inače, uspešna je, porodična - kompletna žena, al ono kinđurenje, jednostavno ne biva.
    Ali je zato prelepo kada vidiš doteranu ženu koja zna šta je dnevna ili poslovna varijanta, a šta je šik ili krik za veče, izlazak, goste, kafanu.
    Dakle, hiperealizam za naše prilike - šit.

    ReplyDelete
    Replies
    1. Negoslava,

      Slažem se sa Vama - treba znati kako svoje ponašanje i oblačenje prilagoditi konkretnoj situaciji. Na žalost, po nekad se dešava da ljudi zaboravljaju na to. Po meni, svako preterivanje je loše a po nekad i groteskno.

      Lepo je videti osobu koja vodi računa o sebi, svom zdravlju i izgledu (vežbanje, oblačenje - kako god).

      Međutim, ovim tekstom sam hteo da skrenem pažnju na to kako mediji dovode do stvaranja unutrašnjeg osećaja nezadovoljstva ili da nismo dovoljno dobri zbog standarda koje nameću izmišljene priče.

      Pozdrav,
      P.

      Delete